Među brojnim citatima koji se pripisuju Einsteinu, postoji onaj koji kaže da je život kao vožnja bicikla. Ako ne želiš pasti, moraš se stalno kretati.
Postoje razne teorije koje svojim pristupom žele pojasniti „igru“ zvanu život . Zanimljivo zvuči da svaka od njih ima svog zadovoljnog sljedbenika, što možemo usporediti s izrekom u trgovanju da „svaka roba ima svoga kupca“. Riječ koju bi životu mogli pripisati u korijenu je riječi „tok“. Život teče informacijski. Stoga se da zaključiti da živimo u mega polju informacija i „podešeni“ smo da ih detektiramo i dekodiramo s naših pet osjetila. Na prvi pogled svijet (naše okruženje) je sastavljen od oblika koji su ništa drugo do komprimirane informacije u tom obliku. Primjer oblika; čovjek, životinja, drvo, automobil, mjesec, novine, cipele, mobitel, itd….i kao što smo naveli, svaki oblik je skup komprimiranih promjenjivih, prilagodljivih informacija. U susretu s oblikom Vi gledate, čujete, mirišete, osjećate i potom vidite perceptivno u umu sliku koju kodirate vama znanim informacijskim sustavom kroz memoriju „prve“ doživljene i energetski zapamćene informacije o svakom detalju tog oblika. Što percipirate? Percipirate svjesno konačni završni oblik kojem sada dajete ili ne dajete emocionalnu vrijednost, koja je istovremeno uobličena u vaše vjerovanje i uvjerenja o datom obliku.
Čovjek kao osvješteni oblik ima priliku i mogućnost da iste kreira i time potiče želju drugih da imaju tu kreaciju ili oblik i proces je uzajaman.
Kad nam se neki oblik „sviđa“ tada mi posežemo za procesom maštanja i željom za posjedovanjem.
Trenutno je čovjek ograničen i u kreiranju nove kreacije kao i u imanju neke nove kreacije jer u sustavu razmjene postoji „novac“.
I kako novac spada u činjeničnu stvarnost, a naše želje u emocionalnu, nevidljivu, prečesto toga nismo svjesni pa tako naša želja za nekim kreativnim oblikom ostaje na razini mašte kao nedostižna i nerealna, što opet uzrokuje nezadovoljstvo s onim „što nemamo“ u realnosti.
Zašto?
Da bi informacija bila protočna, bez zastoja potrebna joj je energija za uzgon kao i određena znanja, vještine i vrline. Ukoliko smo iznutra emocionalno traumatizirani nekim prethodnim životnim iskustvima do ostvarenja naše želje vjerojatno neće doći i samim time „kažnjavamo“ sebe s neuspjehom. Kada to postane naša navika i naš stil života, naš život postaje „težak“ – kao Sizifov kamen.
Stoga bi mogli zaključiti da je trauma usporila informacijski energetski tok u našem umu i tijelu što u konačnici može rezultirati i fizičkim bolestima (dugotrajni stres).
Popis ograničenja koje nosimo mogao bi se svrstati u nekoliko kategorija;
1. Želje
2. Toksična uvjerenja
3. Zabrane
4. Očekivanja
5. sumnje i strahovi
6. Zavist
I tako, s jedne strane raste broj želja i ostalih ograničenja, a s druge strane zidovi nezadovoljstva s onim što nemamo i onim kakvi jesmo su sve veći i veći. S vremenom to postaje kronično i naša osobnost se poistovjeti s tim stanjem i kao posljedica do izražaja dolaze frustracija, nezadovoljstvo, napetost, tjeskoba…
I to je novi set informacija koje sačinjavaju našu osobnost i odeđuju naše ponašanje. Istovremeno smo neusklađeni s ljudima, zadacima, s okolnostima, s novcem, s vremenom i vremenskim dimenzijama, s vlastitom potrošnjom energije. Budući da se dva suprotna informacijska stava na razini osobnosti ne mogu istovremeno izraziti, dolazi do borbe motiva.
Proces kojeg često nazivamo „rad na sebi“ je strategija u kojoj se koriste „alati“ da bi se osoba dovela u ravnotežu (unutarnju i vanjsku).
Hipnoterapijskim pristupom možemo otkriti uzrok ograničenja i samim tim djelujemo na simptome i u konačnici osoba dolazi do smisla problema. Hipnoterapijskim pristupom također izgrađujemo i učvršćujemo identitete iz kojih doživljavamo okolnost i odnose i tada možemo postaviti željene ciljeve, te činiti zadatke s puno više energije.